Parkinsonova bolest (PB) je progresivan poremećaj centralnog nervnog sistema. Dobila je ime po engleskom lekaru dr. James Parkinsonu koji je prvi opisao bolest 1817.-e, nazivajući je drhtava paraliza. Tek 1960-tih identifikovane su patološke i biohemijske promene u mozgu pacijenata, što je otvorilo put za razvoj terapije PB.

Parkinsonova bolest je treći najučestaliji neurološki poremećaj kod ljudi. Javlja se u 1% populacije starije od 60 godina. Učestalost pojave PB raste sa povećanjem starosti a nešto češće obolevaju muškarci nego žene. Danas u svetu od PB boluje oko 2 miliona ljudi, a pretpostavlja se da bi se taj broj mogao udvostručiti u narednih 30 godina.

Tačan uzrok degeneracije dopaminergičkih neurona još uvek je nepoznat. Pretpostavlja se da je posledica interakcije genetskih činilaca (starenje, muški pol, bela rasa, emocionalni stres, stidljivost, depresivnost, pozitivna porodična anamneza) i činilaca okoline (trauma, izlaganje herbicidima i pesticidima, ugljen monoksidu, teškim metalima, metanolu, lekovima, antipsihoticima, antiemeticima, upotreba bunarske vode, život u ruralnoj sredini).

Ne postoji specifična dijagnostika kojom bi se dokazala bolest. Potrebno je uraditi detaljan neurološki pregled. Dijagnoza se bazira na uočenom prisustvu barem 2 od 3 glavna simptoma bolesti u kliničkoj slici.

PB je spora, ali progresivna bolest nervnog sistema u kojoj je jedan bitan, esencijalni tip neurona (dopaminergički neuroni) uništen. Dopamin i acetilholin prenose poruke između neurona koje kontrolišu mišićnu funkciju. U PB količina dopamina je smanjena, narušava se ravnoteža acetilholina i dopamina i razvijaju se simptomi PB. U PB je prisutan tremor (drhtanje), rigiditet (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata) i bradikinezija (usporeni pokreti). Tremor se karakteriše ritmičnim podrhtavanjem i nevoljnim pokretima različitih delova tela. Rigiditet je pojačan tonus ili ukočenost u mišićima. Najčešće se javlja u predelu vrata, ramenog pojasa, karlice, ali i u šakama i stopalima. Bradikinezija u najvećoj meri doprinosi funkcionalnom oštećenju bolesnika. Karakteriše je kašnjenje u započinjanju pokreta i smanjena amplituda pokreta. Simptomi ne moraju da budu prisutni istovremeno, niti da se javljaju jednakim intenzitetom. Oboleli od PB mogu patiti od bilo kog sa duge liste sekundarnih simptoma: depresija, nesanica, vrtoglavica, konstipacija (zatvor), demencija, problemi sa govorom, disanjem, gutanjem i seksualnom funkcijom. Važno je naglasiti da pacijenti često imaju različite simptome.

Na žalost pošto se pravi uzrok bolesti još uvek ne poznaje, lečenje je simptomatsko. Ono je veoma uspešno u ranom stadijumu PB, kada je simptome moguće kontrolisati monoterapijom. U uznapredovaloj fazi bolesti neophodna je kombinacija više lekova različitog mehanizma delovanja. Osnovni lekovi u terapiji PB su agonisti dopamina (bromokriptin, apomorfin, pramipeksol, ropinirol), levodopa (dopaminski prekursor), antiholinergici i inhibitori MAO B (inhibiraju razgradnju levodope). U ranoj fazi bolesti agonisti dopamina se uzimaju kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom. Levodopa je jedan od najdelotvornijih lekova.Entakapon je COMT inhibitor i kao i benzerazid blokira razgradnju levodope pre nego što dođe do krvno-moždane barijere. Uzimaju se samo zajedno sa levodopom da bi značajno pojačali njeno dejstvo. U novije vreme u upotrebi su i antagonisti N-metil-D-aspartatnog receptora (NMDA) amantadin i memantin koji daju dobre rezultate.

Lečenje PB uz primenu lekova uključuje i nefarmakološke mere (fizička aktivnost, ishrana, udruženja za podršku obolelima od PB). Iako vežbanje neće ukloniti simptome bolesti ili smanjiti njeno napredovanje, ono će poboljšati bolesnikovo fizičko i psihičko stanje. Važno je da ishrana bude raznovrsna i da zadovoljava osnovne hranljive i zaštitne potrebe bolesnih. Podrška porodice može mnogo da pomogne bolesniku kako bi se oslobodio neprijatnog osećaja zavisnosti od drugih ljudi.

Jedinica za farmakoinformatiku