SZO ( Svetska zdravstvena organizacija) i Internacionalna federacija za dijabetes ustanovili su 14.-i novembar kao svetski dan borbe protiv šećerne bolesti, koji je zapravo dan rođenja Frederick-a Banting-a koji je zajedno sa Charles-om Best-om 1922.-e godine otkrio insulin. Širom sveta 220 miliona ljudi boluje od dijabetesa, a taj broj će se više nego udvostručiti do 2030.-e godine (ako se ništa ne preduzme). Na nagli porast obolelih poslednjih decenija značajno utiče i savremeni način života – smanjena fizička aktivnost, ishrana bogata zasićenim mastima i gojaznost. Zbog toga preko 45% novodijagnostifikovanih slučajeva kod dece i adolescenata je DM tipa 2.

Termin "diabetes mellitus" (DM) opisuje metabolički poremećaj koji se karakteriše hroničnom hiperglikemijom i poremećenim metabolizmom ugljenih hidrata, masti i proteina, a sve zbog loše sekrecije insulina, lošeg dejstva insulina ili oba. Insulin je hormon koji proizvodi pankreas, i njegova je uloga da omogući preuzimanje glukoze iz krvi koju ćelije koriste kao izvor energije. Nedovoljna proizvodnja insulina, kao i izostanak njegovog dejstva dovode do povišenog nivoa glukoze u krvi (hiperglikemija). Hiperglikemija je povezana sa dugoročnim oštećenjem organa i tkiva.

Dijabetes TIP 1 (nekada nazivan insulin-zavisni dijabetes) je auto-imuno oboljenje sa ranim početkom (najčešće u adolescenciji) zbog čega se često spominje i naziv juvenilni dijabetes. Razlog pojave ove bolesti nije potpuno razjašnjen. Osobe koje boluju od ove vrste dijabetesa nemaju proizvodnju insulina ili je ona ekstremno mala. Zbog toga im je neophodno davati insulin svakodnevno kao terapiju da bi se nivo glukoze u krvi držao pod kontrolom.

Dijabetes TIP 2 (nekada nazivan insulin-nezavisni dijabetes) je bolest koju zapravo ima 90% obolelih od dijabetesa uopšte. Karakteriše se insulinskom rezistencijom i relativnom deficijencijom insulina. Bolest može ostati dugo neotkrivena i biva dijagnostifikovana tek pri pojavi prvih komplikacija. Najčešće je (ali ne i uvek) povezan sa gojaznošću, koja sama po sebi izaziva smanjenu osetljivost na insulin i rezultuje povišenom koncentracijom glukoze u krvi.

Gestacioni dijabetes je forma dijabetesa koji se javlja u trudnoći. Razvija se kod 1 od 25 trudnica i obično nestaje posle porođaja, ali te trudnice nose povećan rizik od razvijanja DM tipa 2 kasnije u životu. Čak polovina žena sa istorijom gestacionog dijabetesa razvija DM tipa 2 i to 5-10 godina posle porođaja.

Postoje i drugi specifični tipovi dijabetesa kojima su uzrok genetski defekti, bolesti pankreasa i dr.

Postoje i dva predijabetesna stanja koja zovemo sindrom intolerancije glukoze (IGT) i povišena glikemija našte (IFG). Sindrom intolerancije glukoze (IGT) je stanje u kome je koncentracija glukoze u krvi povišena 2h posle 75g glukoze unete oralno, ali je i dalje ispod gornje granice određene za dijagnozu dijabetesa. Povišena glikemija našte (IFG) je stanje povišene koncentracije glukoze u krvi našte, opet ispod gornje granice određene za dijagnozu dijabetesa.

Početak DM tipa 1 je iznenadan i dramatičan, dok simptomi DM tipa 2 mogu biti odsutni ili blagi što ovaj tip dijabetesa čini postupnim i teškim za otkrivanje. Najčešći i zajednički simptomi za većinu pacijenata su: često mokrenje, izuzetna žeđ, konstantna glad, gubitak težine, umor, manjak koncentracije, utrnulost nogu ili ruku, zamagljen vid, česte infekcije, sporo zarastanje rana...

Faktori rizika za DM tipa 1 se još uvek ispituju i došlo se do saznanja da porodična anamneza, faktori okoline, natprosečan rast i težina, starije majke, izloženost nekim virusima mogu biti povezani sa pojavom ovog ozbiljnog oboljenja. Za DM tipa 2 je utvrđeno nekoliko sigurnih faktora koji vode ka povišenoj glukozi u krvi: 

  1. porodična anamneza o DM tipa 2
  2. gojaznost ( BMI>=27)
  3. starost>45 godina
  4. ranije utvrđen sindrom intolerancije glukoze (IGT) ili povišena glikemija našte (IFG)
  5. podaci o gestacijskom dijabetesu ili rođenje bebe teže od 4kg
  6. hipertenzija (>140/90mmHg)
  7. HDL <0,9mmol/l; trigliceridi>2,8mmol/l
  8. sindrom policističnih ovarijuma (PCOS)

Ukoliko se zanemari i ne leči, dijabetes može dovesti do ozbiljnih akutnih i hroničnih komplikacija. Akutne komplikacije podrazumevaju hiperglikemiju (nagli porast glukoze u krvi), hipoglikemiju (nagli pad nivoa glukoze u krvi), dijabetesnu ketoacidozu i hiperosmolarnu komu.

Ova stanja se mogu i moraju hitno lečiti a zatim tražiti uzrok njihovog nastanka kako bi se u budućnosti izbegla. Hronične komplikacije su dijabetesna retinopatija, dijabetesna neuropatija, dijabetesna nefropatija, mikroangiopatija (propadanje malih krvnih sudova), makroangiopatija (aterosklerotske promene krvnih sudova koji ishranjuju srce, mozak, ekstremitete). Komplikacije su uzrok smrti u populaciji dijabetičara pa ih je potrebno sprečiti, a to je moguće ako se nivo glukoze u krvi redovno kontroliše i održava što bliže normalnim vrednostima.

Postoji parametar koji najbolje ukazuje na kvalitet kontrole dijabetesa a to je glikozilirani hemoglobin (HbA1c). Vezivanjem glukoze za hemoglobin nastaje glikozilirani hemoglobin i na osnovu % HbA1c može se zaključiti kolika je bila prosečna koncentracija glukoze u krvi poslednja 3 meseca (prosečan vek eritrocita). Poželjno je da ta vrednost bude ispod 7%, a sve iznad ukazuje na nedovoljno dobro održavanje nivoa glukoze u krvi. Za osobe s DM tipa 1 obavezno je tromesečno određivanje vrednosti HbA1C.

Da bi dijabetes bio dobro kontrolisan potrebno je da dijabetičari sprovode propisanu dijetu i time smanje a potom održavaju telesnu težinu, da 30 minuta dnevno hodaju, plivaju, voze bicikl, izbegavaju alkohol i cigarete. Edukacija i samokontrola su neophodne svakoj osobi sa dijabetesom jer rano otkrivanje komplikacija predstavlja važan segment u kontroli bolesti.

Jedinica za farmakoinformatiku